Nošnja kao obilježje nacionalnog identiteta
Prijepolje – Nema sumnje da je nošnja jedno od dominantnih obilježja nacionalnog identiteta. U tome nisu izuzetak ni Bošnjaci pa je nošnja, uglavnom, i najčešći element koji potvrdjuje njihov nacionalni identitet.
Foto: A.Rovčanin, grafička obrada fotografije: Trem print Prijepolje
Nošnja Bošnjaka u Srbiji, a naročito u sandžačkim općinama je pod izrazitim orijentalnim uticajem, kako u kroju i u vrsti materijala, tako i u nazivima pojedinih odjevnih predmeta u tradicionalnoj nošnji. Mi ćemo, obzirom na ograničen obim tekstova u ovom Projektu, prezentirati samo neke od elemenata tradicionalne narodne nošnje, one koji su i najkarakterističniji i najčešći u upotrebi.
Tradicionalna nošnja uglavnom se izradjuje od uvoznih skupocjenih materijala kao što su tanka sukna raznih boja, fina čoha, somot, pamučni bez (platno) kao i razne vrste visokokvalitetnih svila. Odjevni predmeti ukrašavaju se srmom – srebrnom ili pozlaćenom žicom, raznobojnim svilenim koncem, gajtanima, širitima… Na njima je naročito izraženo umjeće terzija koji posebnim tehnikama veza po istočnjačkim uzorima stvaraju istinske i originalne rukotvorine. U ornamentici se pojavljuju geometrijski oblici, u talasima se redjaju prave ili isprekidane linije u vještim kombinacijama preko rombova, kvadrata, kružnica…pa sve do stilizovanih cvijetnih detalja.
Foto: A.Rovčanin, grafička obrada fotografije: Trem print Prijepolje
Tradicionalna orijentalna odjeća sastojala se od košulje, dimija, pojasa, jeleka i cipela. U hladnijim sezonama i dobima godine preko svega se nabacivao ogrtač (kaftan).
Neki od ženskih odjevnih predmeta zaslužuju posebnu pažnju. Na prvom mjestu su dimije koje su ime dobile od turske vrste platna dimi. To su veoma široke hlače, šalvare, koje suu Osmanskom carstvu ali i nešto kasnije, nosili i žene i muškarci. Naravno svako je imao svoje specifičnosti koje su kod žena isticale više unutrašnju nego spoljnu ljepotu i bogatstvo duha.
Dimije su, navodi se na globalnoj platformiWikipedija, bile vrlo široke, jednostavno krojene hlače, duge do gležnjeva koje su se na kraju vezivale trakama. Odlikuje ih jednostavan kroj, sa istovjetnim prednjim i zadnjim dijelom, bez ikakvog otkopčavanja ni sa prednje, bočne niti sa zadnje strane. O pojasu se zatežu trakom.
Foto: A.Rovčanin, grafička obrada fotografije: Trem print Prijepolje
Sredinom devetnaestog stoljeća dimije su bile odjevni predmet koji su nosili gotovo svi pripadnici Osmanskog carstva, bez obzira na vjeru ili naciju.
Širenjem evropske mode i industrijska roba sa Zapada umnogome su doprinjeli povlačenju dimija iz upotrebe, mada ih starije žene-muslimanke nose i do današnjih dana.
Jelek je takodje turska riječ i znači u prijevodu „prsluk“. To je dio narodne nošnje koji je i danas zastupljen medju Bošnjacima, ali i drugim ljudima u više zemalja. Krojeni autontičnim stilom, jeleci su se razlikovali po ukrasima, šarama i vezu, pa se po jeleku moglo prilično tačno predpostaviti ko odakle dolazi. Ukrasi koji su se kačili na jeleke nazivaju se gajtanima a njihov broj je bio znak materijalnog stanja porodice.
Čakšire su nosili samo muškarci a u našim krajevima su nošene široke čskšire zvane poturlije, koje imaju dosta sličnosti sa turskim čakširama.
Foto: A.Rovčanin, grafička obrada fotografije: Trem print Prijepolje
Dolama, takodje vodi porijelo od istovetne turske riječi, je vrsta muške i ženske nošnje, slična kaputu. Krojena je od čohe živih boja, crvene, ljubičaste ili zelene sa dugim rukavima koji su zatvoreni ili razrezani, tako da ne sputavaju ruke.
Do sredine 19 vijeka smatralo se da je tepeluk mala okrugla srebrna ili pozlaćena pločica izradjena sa orijentalnom dekoracijom koja je, umjesto kićanke, bila na vrhu plitkog crvenog fesa koji je bio sastavni dio ženske nošnje u tom periodu. Od druge polovine 19. vijeka tepelukom se zove samo jedna vrsta kape, zapravo mala crvena kapa od čohe koja je izvezena biserima.
Kao odjevni predmet džube se pojavilo najprije u odjevanju muškaraca, ali je u drugačijem kroju stekao popularnost u ženskom gradjanskom kostimu iz tog perioda. Džube nije svojstven samo Bošnjacima jer su, uz nešto drugačiji kroj i ukrašavanje, nošeni i kod pravoslavaca i katolika.
Džemadan ili džamadan je poseban prsluk koji se, u svečanim prilikama, nosi zimi preko košulje.
Džemadan-džamadan je u različitim područjima imao svoje specifičnosti pa je u našim krajevima zabilježeno da je radjen od bijelog sukna, ukrašen po ivicama crnim vunenim gajtanima pletenim od pet struka vunenih konaca. Preklapao se na grudima i zakopčavao uzduž sa prednje strane, ali je na centru išao i malo po strani. I ovdje, u našim krajevima, džamadan je nošen najčešće preko košulje a preko njega s nošeni gunj ili miltan dugih rukava.
Fes je kapa od mekog vunenog sukna-čohe, valjkastog, kupastog ili polukuptastog oblika najčešće crvene boje sa kićankom koja je plave, crne ili zlatno-žute boje. Smatra se da kapa vodi porijeklo još iz Vizantije, ali je široko prihvaćen naziv dobila po marokanskom gradu Fesu a najveću popularnost je stekla za vrijeme Osmanskog carstva. Nosili su je podjednako i muslimani i hrišćani sa tom razlikom da su je jedni zavijali u turban ili bijelu tkaninu – ahmediju, dok drugi nisu. Postojao je i ženski fes koji je bio bogatije ukrašen raznovrsnim vezom, kićankama ili mahramama. Tokom reformi turskog sultana Mahmuda II fes bez zamotane tkanine postaje 1827. godine službena kapa koja će trajati sve do raspada carstva. Visina fesa je označavala službeni rang osobe koja je nosi. Reformator moderne Turske Kemal Ataturk je forsirao evropski način oblačenja i ukidanje fesa i zara. Od tog vremena fes nije deo turske muške odjeće a turbane je smjelo da nosi samo svještenstvo.
Foto: A.Rovčanin, grafička obrada fotografije: Trem print Prijepolje
Jedna od bitnih odlika odjeće, posebno od prvih dekada prošlog stoljeća, jeste u tome što je ona pretežno bila proizvod domaće radinosti. Pripemanje vlakana za tkanje, bojenje, krojenje, šivenje i ukrašavanje bio je najčešće ženski posao. Opanke od prijesne, nepreradjene kože, pravio je svaki domaćin, nerijetko i žena, za članove svog domaćinstva. Takav trend je nastavljen i razvijan i u narednim desetljećima da bi smo, od početka ovog stoljeća, bili svjedoci pravog procvata izrade i prodaje odjevnih predmeta iz seta narodne nošnje. Brojne su, proizvodne radionice i prodajna mjesta a sve to prati i marketing koji sve više osvaja ne samo društvene mreže već i konvencionalne oglasne prostore.
(Korišćeni tekstovi Wikipedije, internetske enciklopedije kao i istraživanje Sjeničko-pešterske visoravni Etnografskog muzeja Srbije).
Tekst je nastao u okviru projekta „OČUVANJE KULTURNOG IDENTITETA BOŠNJAKA“. Ovaj projekat je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva informisanja i telekomunikacija na konkursu za sufinansiranje projekata proizvodnje medijskih sadržaja na jezicima nacionalnih manjina u 2024. godini. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
PP Media