Od sardžičke mive ljudi dobro žive

Prijepolje – Jedini prihod od poljoprivrede. Malinar, stočar, voćar … Posle ko zna koliko godina,prvi koji je kupio susedno imanje. Sa suprugom Edinom, dvoje školske dece i babom Idrizom, bez subvencija uspešno obrađuje 6 hektara zemlje.

Fahrudin Malagić poljoprivrednik iz Hisardžika – prvi u selu koji se odlučio da kupi susedno imanje, foto: PP Media

“U Hisardžiku ti rađa svaka miva i može da se živi od poljoprivrede“, kaže Fahrudin Malagić dok objašnjava razloge svog povratka na đedovinu. Posle završenog metalostrugarskog zanata nije mogao naći zaposlenje u struci, “a i kako bih“, kaže ovaj četrdesetčetvorogodišnjak, “kad je privreda bila u kolapsu“. Jednu sezonu radio je kao prodavac na gradskoj pijaci, jednu šumske poslove kod privatnika, a onda se vratio u Hisardžik da, kako kaže pomogne đedu i biki. I ostao!

Složna porodica Malagić – od poljoprivrede lepo živi, foto: PP Media

Od nezaposlenog metalostrugara, Fahrudin se, malo po malo, “prekvalifikovao“ u voćara, povrtara, malinara, stočara …  Oženio se i dobio dvoje dece. Posle ko zna koliko godina, prvi je u selu koji se odlučio da kupi susedno imanje, tako da se danas gazdinstvo prostire na 6 hektara. Vrednim radom i štedljivim odnosom prema stečenom nabavio je potrebnu poljoprivrednu mehanizaciju. Prijavljivao se na sve konkurse za subvencije, ali nikad ništa nije dobio.

Fahrudin Malagić poljoprivrednik iz Hisardžika, foto: PP Media

“I stranke su davale, a dobijali su oni koji se ne bave poljoprivredom pa su tu mehanizaciju posle preprodavali. Nisam od onih koji moljakaju i vuku za rukav. Ako može, može, ako ne može pokušaću radom da stvorim. I dobro je, elhamdulila”, kaže Fahrudin, dok se u letnjikovcu kraj kuće sladimo kolačima i drugim slasticama koje je nam servira supruga Edina i uživamo u pogledu na Stari grad Mileševac i džamiju podno njegovih zidina.

Pokreti kojima nas gosti otkrivaju da se radi o okretnoj i energičnoj ženi, a akcenat kojim nam se obrati “izdade je” pa saznasmo da je iz sjeničkog kraja.

“Kad sam pošla za Fahrudina, kaže on – Hoćemo li u Sardžik? Velim mu – Šta ćemo gore kad samo jednu kravu imaš. Ako hoćeš da kupiš još pa da idemo. Kod nas u Sjenicu prosjaci drže jednu kravu. U Sardžik sjediti s jednom kravom, ja bogami neću”, priseća se kroz smeh Edina i dodaje da od tad ima preko deset godina neplaćenog staža u Hisardžiku. A plaćenog sedam i po iz sjeničke tekstilne.

Hisardžik – selo u kojem svaka miva rađa, foto.PP Media

“Al ovdje radim za sebe, a u fabrici sam za drugoga.Na selu je duplo jeftiniji život nego u gradu, samo ako čovjek hoće i može da radi. Imaš i jaje, i sir, i kajmak, meso, povrće i voće. Sve zdravo i sve tvoje. E sad, ove ćafurije, kako kod nas u Sjenicu zovu sitnice, slatkiše i trakalice, onda moraš malo doplatiti. Al nek smo zdravo, pare su da se zarade i da se troše. Samo, nikom nije dinar pred  vrata. Kad sam došla ovdje kažem Fahrudinu – Hajmo u kleku. Čula ja da je skupa. On se čudi – Kakvu kleku, ja to nikad nisam. Odemo u planinu i donesemo pet džakova. Veli on sutra – Ženo, hoćemo li opet?”

Malagići danas imaju četiri krave. Najviše u selu. Nekad nije bilo kuće, seća se Fahrudinov babo Idriz, da nije imala stoke, buša krave, volove i konje.

“Da su putevi bolji punija bi sela bila. Ovako imanja su zapuštena i zarasla. Eto mogli ste da vidite kad ste dolazili. Asfaltirali su, kako su nam tad rekli, 118 metara puta. Jes malo, al za uhar. Kad su završili mi izašli da premjerimo, kad ono 80 metara”, kaže nekadašnji radnik “FAP Livnice”, a danas vitalan i okretan  penzioner. Velika pomoć sinu i snahi.

Hisardžik je nadaleko čuven po kestenu. Uskoro će jesen i “berba“, pa pitamo Idriza kakav je rod ćestena, kako za ovu koštunjavu voćku kažu meštani. “Biće“, kaže, al pamti i bolje godine kad se od njega mogla dobra para uzeti. 

“Nešto ih ubija. Nedavno je ovaj kraj obilazio neki šumarski stručnjak iz Beograda, pa ga narod pitao što se kesten suši. Veli, stabla potrefio rak, a mi to zovemo šarka, pa se od vrha na niže suše. Pocrni list i ode stablo. A nekad ga je bilo ih-a-ha. Nisi mogo nogom kročit a da ne nagaziš na ćesten“, kaže Idriz i rukom mahnu po obroncima iznad kuće.

“Vjeruješ da više nema ni ukus kao nekad“, nadoveza se Fahrudin, pa zastade, razmisli i reče “a možda mi je kad sam bio mlađi i ćesten bio slađi, kozna. No tad nisi mogao naći crno jezgro, a sad… Priroda nas opominje, šta li? Orah je dobro rodio“, i pokaza na gorostasa koji krošnjom pravi prirodnu kapiju nad putom kojim se ulazi na imanje Malagića.

Malagići danas imaju četiri krave – najviše u selu, foto: PP Media

“Ima 25 godina kako je posađen. Upozoravali me da će, kad mu obim pređe obim vrata onog ko ga je posadio, taj okončati svoj život. Davno me je stablo razminulo i evo, ove godine, rodilo više nego drugi, veći i stariji, orasi na imanju“, reče nekadašnji livac, pozdravi se i ode da izvede stoku, a mi se strmom prečicom, kroz stari zarasli šljivik zaputismo ka kanjonu Mileševke da obiđemo malinjak. 

“Sujeverni ljudi“, reče Fahrudin, “ovaj šljivik je zarastao zato što je rahmetli tetka branila da se stablo posiječe a mladice, koje su izrasle iz opalih plodova, pokose. Išla je za kosačima i branila iznikle prutiće, nadajući se da će se šljivik proširiti. Dolje niže su moje šljive i jabuke. Uglavnom za pekmeza i site, a višak prodamo. Babo nešto stavi u kacu, mada ja to ne volim, ali mu se i ne petljam.”

Kao i sva seoska domaćinstva i Malagići za sebe gaje povrće. Prošle godine mu se, kroz šalu kaže Fahrudin, “omaklo” pa je sa 70 kila semena, dobio preko tonu krompira, ali cena bila 20 dinara pa nije imao računa da troši energiju na prodaju. Više od pola podelio, nešto ostavio za sebe, a ostalo kravama. Ove godine ni blizu.

Imaju i pčele, za šta je opet zaslužna preduzimljiva Sjenička Edina. 

“Šura se tim poslom ozbiljno bavi. U Sjenici drži preko 200 košnica. Dobili smo na poklon dvije. Vremenom je supruga proširila na 8 rojeva. Ne prilazim jer kad me ubode, ja bih i onu košnicu … i sve. Valjda zato više volim situ od meda. Šteta ove godine je jabuka slabo rodila pa neće biti site”, a prošle je napravio preko 200 kilograma ovog gustog napitka od čega je 20 teglica otputovalo za Ameriku.

 Probismo se kroz ono što je ostalo od tetkinih lepih želja, ili možda pre nepoznavanja agronomije, zavisi kako ko gleda, i pred nama se ukaza malinjak. Osetismo blago uzbuđenje kod našeg vodiča kad priđosmo “ponosu“ njegovog imanja. Kažu da se malinar, od sadnje do ploda u gajbici, mora, oko svakog struka, sageti jedanaest puta, a Fahrudinov malinjak ima pet hiljada biljki oko kojih, do berbe, uglavnom sam vodi računa, pa valjda otud to, rekli bismo, nesvesno poštovanje prema zemlji i biljci od koje žive.

Nekad se namesto malina gajio kukuruz, pšenica i ječam, a zemlja je, naviše, sve do pod kuću,orana volovima. Fahrudin danas za obradu koristi traktor, frezu, kosačicu…

“Imam još hiljadu i po mladica na imanju koje sam kupio. Do njega sam probio, preko dva potoka, 300 metara puta. One će stići za berbu dogodine. Vidiš razmaci su po dva i po metra. Da ti se zakunem, jedne godine nisi mogao proći od roda. Ništa ovo ne bi moglo da nemam vrijednu ženu i đecu, i da mi babo ne priskoči. Stignem sve fizički da uradim, al kad dođe berba, dok ja napunim jednu gajbu, Edina i ćerka mi Elma odlože po dvije. Sin Enes je kao i ja, malo lijenkast oko branja. Ovo ne može svako da radi. Ovdje je zemlja smonica, teška. Kad se sezona završi, sve kažem sebi – e nećeš više, al dođe zima pa se insan odmori pa hoće ponovo. Valjda je tako kod svih malinara. Nema zarade, dok svojim dlanom ne uradiš”, kaže on i dodaje da je ovo neki optimum koji njegova porodica može da održava, a da za svako novo ulaganje treba dodatne radne snage.

Osim toga, želja mu je da deca nastave sa školovanjem. Odlična Emina će od sledeće godine najverovatnije u gimnaziju, a posle, nada se Fahrudin, i na fakultet. To se očekuje i od godinu dana mlađeg Enesa.

Na kraju otkri nam i svoju mali poljoprivredni eksperimet, da ne bude da samo supruga unosi inovacije. Pročeprka malo po baštici i podiže žućkasti plod veličine fudbalske lopte , nama laicima na izgled, osrednju tikvu. Ali jok, greška.

“Hisardžik ti je poznat po voću. Kruškama: dervišicama, takišama, budalama … Jabukama: bećamlijama, arapkama, popadijama… Možda će jednog dana biti i po dinjama”, smeje se i dodade “hajmo sad na po jednu situ sa mladim kajmakom”.

Tekst je nastao u okviru projekta “Poljoprivreda – proizvodnja zdrave hrane”. Izradu teksta sufinansirala je Opština Prijepolje iz sredstava za sufinansiranje projekata za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja na teritoriji Opštine Prijepolje u 2021. godini. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

PP Media