MIRIS ZAVIČAJA

Među četrnaest proizvoda iz Zlatiborskog okruga koji predstavljaju Srbiju u Svetskoj riznici ukusa je i sita Rifata Hadžalića iz Velike Župe. Sa oko 2000 stabala Hadžalić je ove godine proizveo blizu 20 tona jabuke, od čega je polovina „završila“ u kazane.

U cilju podrške ravoju i promociji tradicionalnih proizvoda Zlatiborskog
okruga Republička razvojna agencija Zlatibor kandidovala je 14 lokalnih proizvoda od koji se osam našlo među trideset; koji trenutno predstavljaju Srbiju u Svetskoj riznici ukusa.
Među vodnjikom, goveđom pršutom, heljdom, zlatarskim i sjeničkim sirom, zlatiborskim kajmakom i zlakuškom grnčarijom je i sita proizvedena na imanju Rifata Hadžalića, uspešnog prijepoljskog poljoprivrednika.
Zahvaljujući RRA “Zlatibor” jela iz Zlatiborskog okruga prezentovana su u okviru festivala Terra Madre Srbija, u Futogu, 30. i 31. oktobra. Futožani su, prenosi nam utiske Rifat Hadžalić, posebno interesovanje pokazali za redak specijalitet iz ovog kraja – bundu kuvanu u siti!
“ Posetioce je zanimao način spremanja ovog specijaliteta i bili su iznenađeni kad su čuli da je sita zapravo ukuvan sok jabuke ili kruške i da bez dodavanja konzervansa, ima neograničen rok trajanja, kaže Hadžalić i dodaje da bi ovo po malo zaboravljeno jelo koje se u našem kraju spremalo od davnina, moglo postati “zaštitni znak” Prijepolja.
No, brendiranje proizvoda je za jednog proizvođača skupa “investicija” a jedini način za sada jeste udruživanje više proizvođača, koji bi uz podršku lokalne samouprave i resornog ministarstva, od site mogli napraviti brend Prijepolja. Procedura je komplikovana, objašnjava Hadžalić jer proizvod da bi bio brendiran, mora zadovoljiti određene kriterijume a potrebna su i značajna novčana sredstva za potrebne sertifikate
“ Proizvod mora biti zdrav i hemijski ispravan, a kada je konkretno reč o siti, potrebno je sertifikovati svaku sortu jabuke od koje se ona proizvodi. Resertifikacija se radi svake tri godine i računica je nikakva ako je proizvodnja manja od pet tona što je za jednog proizvođača nedostižno jer je za desetak litara site potrebno najmanje 250 kilograma jabuke, kaže Hadžalić i dodaje da će zbog nedostatka odgovarajućih sertifikata najverovatnije izostati i saradnja sa zlatiborskim hotelom “Mona” koji je zainteresovan isključivo za brendiran proizvod.
No, sita se, kaže, prodaje i sve je više ljudi koji je kupuju.

“Ove godine sam od desetak tona jabuke proizveo blizu 300 litara site koju u etiketiranoj staklenoj ambalaži prodajem preko sopstvenog poljoprivrednog gazdinstva”.
Najčešće je, kaže, kupuju Prijepoljci koji žive i rade u inostranstvu. U teglicama koje putuju do Nemačke, Švedske, Holandije, Amerike, Turske, Kanade…“spakovan“ je miris rodnog kraja koji kod Prijepoljaca rasutih po svetu budi sećanja i nostalgiju.
Sita Rifata Hadžalića našla se i u ponudi turističkih centara zapadne Srbije koje kroz “Planinski doručak” turistima nude jela koja po svim sastojcima zadovoljavaju kriterijume ispravnosti, bezbednosti i porekla proizvoda.
A to nije sve. U konkurenciji 300 proizvoda za koje su rađene analize na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, sita iz Prijepolja se po svom kvalitetu našla na prvom prvom mestu, pa je Hadžalić dobio priliku da svoj proizvod predstavi i u jutarnjem programu RTS –a.

UKUSI SU RAZLIČITI
Kada je recept za spremanje site stigao u ovaj deo Srbije nije poznato, ali se pretpostavlja da su ga doneli Turci na čijoj trpezi je sita zazimala posebno mesto.
No, ono što se pouzdano zna jeste da je „uvarivanje“ site u ovom kraju duga tradicija koja se iz nekog razloga nije „selila“ pa je voćni med“ kako sve češće nazivaju ovo jelo, za mnoge još uvek „neistražena“ poslastica. Takođe se veruje da se sita na ovom prostoru „odomaćila“ zbog različitih sorti autohtonih voćki poput arapke, kiseljače, kolačuše, ječmenke, divljake, stambolke, bećamlije, buzdohanice, šarenike…a upućeni tvrde da nije svejedno od koje se sorte jabuke ili kruške cedi sok i „uvaruje“ sita. Najukusnija se spremala u Hisardžiku najčešće od sočnih begovača, šarenika ili bedrika, no malo je danas porodica ostalo u ovom selu, pa se sve ređe „puše“ kazani u kojima se „uvaruje“ sita.
Ukusi su razičiti, ali je na trištu najtraženija ona „što udire od slatkoće“, mada ništa manje interesovanje nije ni za „majhošli“ situ, dok neki opet vole i kiselu.
„ Za sto litara soka, potrebno je oko trista kilograma jabuke ili kruške. Sok se, nakon što je prenoćio, u kazanima kuva najmanje deset sati a od jednog kazana dobija se svega desetak litara site, objašnjava nam Hadžalić.
Nekada se sita, priča nam Hadžalić, spremala uz pomoć veoma primitivnih alatki, takozvanog „tijeska“ i „stupe“, kojima se voće „tuklo“ i cedio sok. Danas se koriste i novije sorte voća, a sam postupak se se nije bitnije promenio, osim što su ruke i stare alatke zamenile savremenije sprave i mašine.
Služi se kao poslastica nakon dobrog ručka, a najukusnija je u kombinaciji sa neslanim kajmakom kojim se „pokriva“. Domaćice je koriste i kao dodatak u spremanju slatkiša a narod poznaje i njena lekovita svojstva. Sita, tvrde, krepi organizam i vraća snagu. Podjedanko je dobra za mlade i stare jer reguliše nivo holesterola.
“Sita pronalazi svoje kupce i verujem da će se vrlo brzo moći prodavati znatno veće količine. Zato savetujem svima koji imaju višak voća da krenu sa proizvodnjom site. S obzirom da je reč o proizvodu sa neograničenim rokom trajanja, proizvođači bi trebalo da sačekaju povoljan trenutak, kada će se sita po povoljnoj ceni moći plasirati ne samo na naše već i evropsko tržište, veruje Hadžalić.
J. Beganović