Kad te posao pronađe

Amina Kapidžić, učenica četvrtog razreda Ekonomsko trgovinske škole je, sasvim sigurno, jedina među maturantima u Prijepolju a verovatno i Srbiji koja je redovan đak i stalno zaposlena!
Koliko vam je sreće potrebno da u Srbiji do posla dođete bez ijednog dana radnog iskustva, a da pri tom niste politički aktivni, tek ste napunili 18 godina, i da vam šansu za prvo radno angažovanje ponudi uspešna svetska kompanija? Kolika je verovatnoća da, u takvoj situaciji, do posla dođete u Prijepolju gde je stopa nezaposlenosti među najvećim u Srbiji? Nikakva, ili vrlo mala, složićete se. Upravo zato nam je priča o Amini Kapidžić, maturantkinji Ekonomsko – trgovinske škole u Prijepolju, bila posebno zanimljiva.
Naime, ova mlada devojka je, sasvim sigurno, jedina među maturantima srednjih škola u Prijepolju, a verovatno i u Srbiji, koja redovno pohađa školu a pri tom je i …zaposlena.
U oktobru prošle godine, samo nekoliko dana nakon punoletstva, ugovor je potpisala sa kanadskom kompanijom MDG kompjuteri, uspešno završila tromesečnu obuku koju je firma organizovala za nove radnike, počela da radi…i nastavila redovno školovanje! Kada je konkurisala za posao, uz radnu biografiju je umesto fakultetske diplome priložila svedočanstvo o trećem stepenu srednjoškolskog obrazovanja i zato nije gajila veliku nadu. Verovala je da će brzo biti disvalifikovana.
„Ništa nije krenulo kako treba. Džeparac sam prošlog leta zarađivala u malinjaku i CV sam stigla napisati tek poslednjeg dana konkursa, a kad sam ga htela štampati nestalo je struje pa sam trčala do biblioteke jer se bukvalno radilo o minutima. Stigla sam u zadnjem trenutku a službenica koja je radila na prijemu dokumenata, začuđeno je odmahnula glavom i njen pogled nije bio ni malo ohrabrujući kada je videla da imam samo 17 godina. Zato sam se iznenadila kada su me pozvali na prvo testiranje, priča nam ova devojka i otkriva da joj je proteklo leto bilo izuzetno „stresno“ jer je do početka školske godine morala doneti veoma važnu životnu odluku – nastaviti školovanje ili raditi. Iako najmlađa pa i sa najnižom kvalifikacijom među kandidatima, ušla je u najuži izbor ali je, smatrali su u kompaniji, za posao bila suviše mlada.
„ Nakon testa inteligencije i provere znanja engleskog jezika, prošla sam i testiranje gde se od kandidata očekivalo da nađu najbolja rešenja za različite poslovne situacije. Tu mi je mnogo pomoglo znanje iz Ekonomske škole, jer smo o poslovnim izazovima kompanija razgovarali i na školskim časovima. No, poslednji razgovor sa Goranom Varaklićem, vlasnikom kompanije, malo me je obezhrabrio. Čestitao mi je jer sam na testovima pokazala dobre rezultate, ali me je „posavetovo kao svoje dete“ da idem kući i nastavim školovanje. Rekao mi je i da će vrata kompanije za mene biti otvorena i naredne godine, ali to se baš i nije uklapalo u moje planove. Ja sam želela oboje! Ipak sam se odlučila za školu jer nisam htela da propustim niti jedan srednjoškolski dan, druženje sa vršnjacima i…ekskurziju! Do ekskurzije sam opet promenila mišljenje, jer mi se učinilo da bi radeći mogla uštedeti neki dinar za studije, pa mi je zato i ekskurzija „prisela“, jer sam je doživela kao rastanak sa školom i drugarima.“
A onda se desio neočekivan obrt situacije. Iz kompanije je stigao još jedan poziv za razgovor i Amini, koja je tih dana tek proslavila svoj 18 rođendan, rekli su da će izaći u susret i omogućiti da radi pola radnog vremena kako bi mogla nastaviti redovno školovanje.
„ Posao u call centru nije naporan a kada sam prva smena u školi, radim od tri do deset uveče, ili od osam do 12 časova, ako mi je nastava u poslepodnevnim satima. Pa iako je malo vremena za učenje, nisam pokvarila uspeh niti zanemarila školske obaveze. Najviše učim na časovima, a vreme između školskih i radnih obaveza koristim za utvrđivanje gradiva. Ostane čak i malo vremena za kafu sa najboljom drugaricom a kada imam slobodan dan, izađem sa društvom i u grad. Istina, živim drugačije od svojih vršnjaka, ali ne mislim da bilo šta propuštam. Volim da dan ispunim obavezama i nikad nisam bila za „dokolice“ poput sedenja ispred računara ili kako mi to mladi kažemo „gluvarenja“. Drago mi je ako sam primer drugim đacima, jer sam dobrim ocenama dokazala da se, i uz radne obaveze, može savladati i školsko gradivo, rekla nam je ova simpatična devojka.
Ovakav način razmišljanja baš i nije svojstven srednjoškolskoj omladini što potvrđuju još neka zanimljiva saznanja o osamnaestogidišnjoj Amini.
„ Rođena sam u Hanoveru i u Nemačkoj sam živela do polaska u školu. Možda je neobično ali, iako sam se snašla u ovoj sredini i iz osnovne škole izašla sa Vukovom diplomom, do srednjoškolskih dana sam i dalje razmišljala na nemačkom a na TV pratila isključivo nemačke kanale. Bolje sam poznavala prilike u toj zemlji nego u Srbiji. U Nemačkoj, pa i drugim naprednim zemljama, sasvim je normalno da učenici nakon časova volontiraju ili rade. Dopalo mi se to i zato sam rešila da „zgrabim“ priliku koja mi se ukazala“, priznala nam je.
Želja joj je, kaže, da studira. Iako joj je ekonomija zanimljiva oblast, volela bi da upiše jezike. No, fakultet mnogo košta i zato joj je, kaže, potreban svaki dinar koji će zaraditi u kompaniji sa kojom je pre nekoliko dana produžila ugovor na još šest meseci.
Kompanija MDG kompjuteri, čiji je vlasnik Prijepoljac Goran Varaklić, bavi se proizvodnjom, distribucijom i prodajom personalnih računara, laptopova, nameštaja, aparata i potrošačke elektronike u Kanadi. Lider je u oblasti PC računara.
Call centar u Prijepolju jedan je od četiri centra koje kompanija MDG kompjuteri ima u svetu. U oktobru prošle godine tromesečni ugovor o radu potpisalo je 80 mladih ljudi sa evidencije Nacionalne službe zapošljavanja, a tokom obuke radnici su savladali najviše standarde severno – američkog pristupa kapitalu i tehnologiji poslovanja.
Izvor: Polimlje