„FIĆA“ proslavila šezdeseti rođendan

Vozilo koje je motorizovalo nekadašnju Jugoslaviju, nedavnoje proslavilo šezdeseti rođendan. Proizvodnja je počela 18. oktobra 1955. godine i trajala punih 30 godina i 10 meseci. Poslednji“fića“ proizvodnu traku je napustio 18. novembra 1985.
Tokom perioda od tri decenije „fića“ je napravljen u blizu milion primeraka po čemu predstavlja drugo najproizvedenije vozilo u bivšoj Jugoslaviji. Iskustva svih vlasnika koji su vozili ili još uvek voze „fiću“, gotovo su ista. „Fića“ je jednostavno i pouzdano vozilo koje su mogli održavati i sami vlasnici koji su se koliko- toliko poznavali „male tajne“ četorotočkaša.
Tokom njegove proizvodnje dominirao je putevima širom Jugoslavije. Pa iako je bio predviđen za prevoz manjeg broja putnika i kratke relacije, najčešće je od „Triglava do Đevđelije“ prevozio kompletne familije i njihove pretrpane kofere. „Fićom“ se putovalo do mora pa i preko granice a za tada brojnu radničku klasu bio je automobil koji se „ispod čekića“ mogao kupiti i od skromne ušteđevine. Oni koji se sećaju „eks“ Jugoslavije, znaju da se „fića“ koristio kao službeni automobil milicije, a šezdesetih i sedamdeserih godina prošlog veka služio je i za obuku vozača. Kupovina „fiće“ je, kažu oni koji se sećaju tih godina, bio događaj ravan rođenju…a onda je otišao u istoriju.
Danas, „fića“ je, istina za retke vlasnike, nešto izuzetno. Automobilčić za ponos, pa i hvalisanje. Na svoju „fiću“ ponosan je i naš sugrađanin Ratomir Milikić, penzionisani automehaničar. Nema, kaže, tih para koje bi ga odvojile od njegovog „fiće“, pa zato onima koji se interesuju „odreže“ cenu. „Fića“ koju vozi proizvedena je 1967. godine, ali se na ovom mališanu ne vide godine i izgleda kao „tek iz fabrike“.
„Prvo auto koje sam kupio 1970. bila je „fića“. Kasnije sam vozio „pežo 404“ i „mercedes“, da bih 2000. opet kupio „fiću“. Ne znam zašto sam je kupio. Deca se ljutila, ali nešto me povuklo. Znao sam koliko je to dobar autić naročito za terena, a meni je trebalo da odem do sela i ponešto oposlim po gradu… Kupio sam je bez menjača i nije me puno koštala, ali sam u nju uložio dosta rada. Zamenio sam neke delove, ugradio zglobove od „yuga“ pa je sad odlično terensko vozilo i nikad me nije izneverio na putu. Skoro da se ne odvajamo jer zbog srčanih smetnji ne smem da se zamaram, ali me zato moja „fića“ odvede gde god peške ne bih mogao, rekao nam je Milikić.
Održavanje, otkrio nam je, nije skupo, a još uvek se mogu naći i novi auto delovi za ovaj automobil koji se, pod uslovom da se redovno održava, vrlo retko kvari.
Dok nam pokazuje unutrašnjost automobila i drveni deo volana koji je sam napravio i namerava presvući kožom, Milikić se sa setom priseća dana kada je starom „fićom“ putovao do Novog Sada, Beograda…
„ U ono vreme „fića“ je bila „radnički“ auto. Cela Jugoslavija je vozila „fiću“. Danas je retko vidim u saobraćaju ali verujem da bi u ovoj krizi opet trebalo pokrenuti proizvodnju „fiće“, smatra Milikić.
„Fiću“ su na drumovima zamenili lepši, udobniji i luksuzniji četvorotočkaši, no ovaj mališan je i nakon 30 godina od prestanka proizvodnje i dalje kultni automobil „svih naroda i narodnosti“ nekada nam zajedničke države.
Dobri poznavaoci automobila na ovim prostorima tvrde da je „fića“, kojeg je proizvodila kragujevačka „Crvena zastava“ „žrtvovan“ kako bi svoje mesto na proizvodnoj traci ustupio „yugu“, jer u to vreme fabrika imala velike izvozne planove u okviru projekta „Yugo Amerika”. Kako je “yugo” kotiran na američkom tržištu, manje više je poznato, baš kao i priča o fabrici koja je proizvodila „fiću“.
Ono što je posebno zanimljivo je da su u ovoj godini i najmlađe „fiće“, dakle one proizvedene 1985.zadovoljile uslov Svetske federacije za istorijska vozila, što znači da se i one koje su ispod čekića izašle pre 30 godina vrednuju kao istorijska vozila.
Izvor:Polimlje