Episkop mileševski Atanasije uputio vernicima Božićnu čestitku

Povodom predstojećih Božićnih praznika Njagovo Preosveštenstvo Episkop mileševski g. Atanasije uputio je svojim eparhiotima putem medija Božićnu čestitku, koju u celosti prenosimo.

O Božiću svake godine vraćaju nam se i obuzimaju nas uzvišene misli i osećanja. O Božiću kada najbolje uspevamo da ispunimo onaj plan koji je Bog nama namenio, da budemo onakvi kakvima Bog želi da nas vidi. O Božiću bivamo najčovečniji. Zašto je to tako? Zbog toga što na Božić proslavljamo dolazak u svet Onoga po čijem obrazcu smo stvoreni, dolazak u svet samog Tvorca sveta koji postaje čovek da bi živeo sa nama, da bi nam pokazao primer života. O Božiću Bog je postao ubedljiv u svojoj ljubavi, jer ljubav Njagova pokazuje da nije samo priča.

Dolaskom svojim među nas Bog pokazuje da mu je zaista stalo do nas, da bude sa nama i da nas spase. Na Božić Bog se srodio sa ljudima, i to sa svima ljudima. O Božiću posmatramo kako Bog biva rođen kao siromah, odrasta našim odrastanjem, prolazi kroz sve uzraste ljudskog života, prolazi našu sudbinu. Čineći to Bog pokazuje da je ovaj naš prostor življenja dostojan pažnje, da se od ovog sveta može napraviti jedan dobar dom. Na prvi pogled to nije ubedljivo, vidimo kako svet izgleda. Svet je sav u nekim nemirima, svuda su sukobi među ljudima, ratovi, čak i u prirodi. Zašto je svet takav? Da li on mora takav da ostane? Ne, ne mora takav da ostane. Od ovog sveta se može napraviti lepši svet, i zato Bog i dolazi, rađa se kao čovek da bi svoju tvorevinu obnovio, ovaj naš prostor življenja. I to tako što polazi od početka, obnavljajući najpre čoveka iznutra, a onda kontekst njegovog života.

Bog je došao da čoveka isceli od onoga što ga narušava. A šta ga narušava? Greh. Istorija čovečanstva ako je bez Boga, tj. istorija čovečanstva kako je mi vidimo, više liči na istoriju ljudskog greha, ljudskih strasti, čak i nadmetanje u gresima, strastima. To je nadmetanje nasilja nad nasiljem, otmice nad otmicom. Više liči upravo na istoriju greha i strasti nego na istoriju stvarnih ljudskih potreba. Gospod svojim dolaskom želi da obnovi našu svest, da nam pokaže koje su stvarne naše potrebe. Ja sam Put, Istina i Život, i učite se od mene, govori Gospod i pokazuje sebe kao primer. I ljubav, zainteresovanost za druge ljude, to je zakon života koji On uspostavlja i tim zakonom uređuje ne samo kakav će čovek biti iznutra, kako će ozdraviti, nego i na koji način će ozdraviti međuljudski odnosi i cela priroda.

Na Božić naša pažnja je usmerena, pobuđena Hristovom ljubavlju, na sve ljude sveta, kako na naše duhovne učitelje, i uopšte predvodnike u životu, tako i na sve one koji stradaju iz bilo kojih razloga i bilo gde. Nije obavezno da neko postane pravedan da bi imao naše saosećanje i našu pomoć. Ako bi Bog čekao da čovek postane pravedan pa da bi onda Bog došao da se druži sa njime onda Bog nikada ne bi prišao, jer ovaj svet, ako bude išao ovim putem, nikada neće ispuniti taj uslov.

Naše misli o Božiću su naročito sa onima koji su onepravdovani, kao na primer oni na prostoru Кosova i Metohije. Naše misli su sa onima koji su prognani sa svojih ognjišta, sa onima koji su iznemogli u životu, posustali, usamljeni, koji su rastuženi. Naše misli su svima oklevetanima, poruganima, sa onima u zatočenim po zatvorima, zatočenim po bolnicama, prikovanim za bolničke krevete. Naše misli su i sa onima zatočenim u svojim vlastitim domovima, kao na primer opet na prostoru Кosova i Metohije. Naše misli o Božiću su naročito sa onima koji su urušeni u sebi samima i samima sobom zarobljeni, a takvih je najviše u svetu. Njima želimo oslobođenje od sebe samih, od svojih pogrešnih navika, pogrešnih želja, puteva, od njihovog greha da se oslobode. I tu je potrebna ne samo dobra nauka, nego i posebna pažnja i ljubav. Interesantno, takvih urušenih u sebi samima ima najviše među onima koji misle da su moćni. Najmanje je urušenih u sebi samima među onima koji su u stradanjima, među smirenima, među onima koje skoro i ne primećujemo zbog njihove povučenosti, skromnosti, smirenosti.

Pravi način praznovanja Božića uključuje u sebe ne samo posećivanje hramova, a treba ih posetiti naročito o ovom velikom Prazniku, i svim onim običajima koje mi imamo, koji su bogati, i koji zaista upućuju da se sećamo Gospoda Hrista i naših bližnjih, nego istinsko praznovanje Božića biće onda kada stvorimo sve uslove otvarajući se Bogu da se i Bog rodi u našim srcima. To je pravi Božić, Bog se rodio u svetu, u istoriji i vremenu ali treba da se rodi i u našim srcima, i to opet i opet, i upravo zato praznujemo Božić, svake godine obnavljamo i učvršćujemo tu rođenost Boga u našim srcima, i da Bog postane istinski deo našeg života, da On postane istinski naš učitelj, naš vođ, da postane naš primer koji mi želimo postići.

Zbog ovakve naše usmerenosti, naše pažnje prema onima koji stradaju mi apelujemo iz dubine duše na one koji uređuju ovaj svet i život na planeti Zemlji da se pridržavaju principa čovečnosti, onih princima koje je zaveo svojim boravkom na zemlji Gospod Isus Hristos. Od uspešnog praznovanja Božića, ovako kako ga mi zamišljamo i želimo, ja sam uveren zavisi sudbina sveta. Ako Božić budemo praznovali istinski, tako što ćemo učiniti da se Bog sa svim svojim zakonima i pravilima rodi u našim srcima, onda će svetu poći na bolje, i svet ćemo tako zajednički, po mudrosti Božijoj i uz pomoć Božiju, bolje urediti, i onda ne bi bilo više sukoba i ratova. Želim istinsko proslavljanje Božića svima koji na Božić misle, želimo da svi čuju o Božiću, i sve pozdravljamo pozdravom:

Mir Božiji, Hristos se rodi!

PP Media